Nakon obećavajućeg sunčanog početka vikenda došla nam je i nedjelja. Vrijeme se počelo pogoršavati, ali naše raspoloženje nije ništa moglo pokvariti.
Nakon dvosatne vožnje autobusom dolazimo do odmorišta Zir na Dalmatini. Kišica polagano pada. Napravili smo kratku pauzu za brzinsku kavu, a nakon toga potrpali smo se opet u autobus i krenuli do sela Trkulje.
Oblaci su se nadvili nad našim ciljem – Zir, kamena gromada usred Ličkog polja. Dolaskom u selo Trkulje počinje uspon prema Ziru. Na samom početku dobrodošlicu nam je poželio već legendarni Nikola. Kiša je bila uporna, ali mi smo uporniji. Nakon prvih stotinjak metara uspona, zastoj. Snijeg od 30-tak cm je prekrio markacije i sakrio stazu. Nas nekoliko se dalo u potragu za nekom vidljivom markacijom. Uspjeh! Nakon nekoliko minuta na jednom stablu ukazala se ispucala i loše vidljiva markacija. Nastavili smo uspon i nakon nekog vremena naišli na špilju. Tu je uslijedilo kratko naslikavanje, jer je kiša i dalje padala. Dio ekipe se odlučio vratiti do autobusa, jer je teren bio pomalo nespretan zbog zaleđenih stijena. Veći dio ekipe nastavio je uspon prema hrptu ispod vrha koji je bio cilj B grupe.
Kišica je prestala, a nas 10-tak nastavilo je uspon do samog vrha. Strmi uspon i ne bi bio toliki problem da stijene pod našim nogama nisu bile mokre i zaleđene. Nekako smo se uspjeli popeti do sajle koja je visila niz stjenovitu padinu, a u tom trenutku nekoliko metara pokraj nas projurilo je nekoliko srna u divljem trku.Ovdje je bilo potrebno iskazati i ponešto alpinistične izdržljivosti i vještine zbog otežanih uvjeta uspona. Samo nas je osmero uspjelo ispenjati tu sajlu dok su se ostali odlučili polako vratiti. Primjetili smo da se omče na sajli za pridržavanjenalaze na prevelikom rasponu jedna od druge, što su posebno osjetili planinari sitnije građe. Do samog vrha nalazi se još jedna kratka sajla, ali ona nije bila toliko zahtjevna za uspon. Dolaskom na vrh puknuo je veličanstven pogled svud oko nas na Ličko polje te udaljene planine. Na žalost Velebit je bio obavijen oblacima, tako da smo prepustili mašti na volju kako bi izgledali njegovi zaleđeni vrhovi. Pečati su svi uništeni, tako da kao dokaz uspona, morali smo se zadovoljiti samo naslikavanjem. U kutiji na vrhu se ne nalazi nikakva upisna knjiga, tek pokoji džepni kalendar natopljen vodom i uništeni pečat na lancu. Silazak je bio buno lakši, čak i pomalo zabavan skačući poput onih srna po snijegu.
Po silasku krenuli smo put Perušića gdje smo imali dogovorenu posjetu Pećinskom parku Grabovača i špilji Samograd. Veličanstvenost podzemnih dvorana, te sedrenih tvorevina je nemoguće opisati riječima, a ukupnu posebnost razgledavanja zaokružili su ledeni stalagmiti na ulazu u špilju. Zanimljivost je i u tome da su te ledene tvorevine nastale i u unutrašnjosti pećine, iako je temperatura u pećini ugodnih 8 stupnjeva. Nakon obilaska špilje, kratko smo se zaustavili da obiđemo crkvu Sv. Križa, koja je najveća crkva u Lici i staru tursku kulu u Perušiću. Dan se približio kraju, a time i naš izlet. Zadovoljni i puni pozitivnih dojmova sjeli smo u autobus i zaputili se kući.
Marin Dukić
