Unatoč najavi promjenjivog vremena s povremenom kišom grupa od 14 planinara PD Strilež-a krenula je u subotu 09.06.2012. prema Crnopcu. Sastanak na prijevoju Prezid na cesti Gračac-Obrovac. Staza vodi najprije kroz šumu, da bi kasnije izašla na kamenjar sa kojeg se pruža pogled prema odašiljaču na Ćelavcu, zatim prema Tulovim gredama i prema Svetom brdu. Vrijeme prekrasno, vidici još ljepši, tako da savladavamo stazu do vrha u dobrom raspoloženju. Za povratak biramo kružnu stazu preko vršnog grebena i Velikog Bata na planinarsko sklonište Crnopac. Oprezno napredujemo preko grebena i uživamo u vidiku. Sa velikog Bata spuštamo se stijenom osiguranom sajlom pa zatim duuuuboko u kršku ponikvu. Tek na dnu skužimo da staza vodi ponovo viiisoko gore na novu stijenu, zatim opet u dolinu pa opet gore na kuk, , pa opet …i tako više desetaka puta… Naš vodič Fredi se pomalo zlurado smijucka i hrabri nas riječima „Što ste tražili to ste i dobili“. Šalu na stranu, dečki su se zbilja iskazali, pomagali su ženskom dijelu ekipe na svakom opasnijem dijelu puta i zato im veliko hvala. Nakon višesatnog hoda stigli smo do skloništa Crnopac koje nas je ugodno iznenadilo čistoćom i uređenošću. Pohvale HPD-u Mala Rava koje održava sklonište. Nakon odmora uslijedilo je još spuštanje do parkinga. Noge su već pomalo otkazivale poslušnost ali u glavi su se još vrtjele slike kukova kojima smo prolazili tako da smo bili vrlo zadovoljni.

 

Dio ekipe od 9 ljudi uspio si je složiti slobodan vikend i nastavio je planinarenje i idući dan. Nakon spavanja u Svetom Roku automobilima smo se po šumskoj makadamskoj cesti dovezli do okretišta odakle je bilo vrlo lako stići na Stazu malog Princa. Već na samom početku staze većina se totalno raspametila slikajući Dvore, Konobu, Velika i Mala vrata… Trebalo je snage za odvući nas dalje do Zdenkove jame, gdje se naravno ponovila ista situacija. Nema smisla opisivati kako izgleda Staza malog Princa. Slike mogu dočarati samo dio tih ljepota, a ja vjerujem da će svatko od nas koji smo je prošli, htjeti vrlo rado ponoviti ovu turu sa ostalim članovima našeg društva. Staza vodi po atraktivnim stijenama ali osiguranje klinovima i sajlama je odlično postavljeno tako da nije bilo nikakvih problema za prijeći je. Na završnom dijelu prelazi se preko Kičme, atraktivnog grebena od metra širine, koji je srećom isto tako dobro osiguran sajlom. Uglavnom, Stazu malog Princa treba proći da bi se doživjelo sve njene ljepote.

 

Pošto nam je ostalo još par atoma snage, nije se naravno moglo krenuti kući, već smo se dogovorili „skočiti“ do Tulovih greda. Stara cesta preko Malog Halana pruža atraktivne vidike na Liku i na more. Put na Tulove grede markiran je, navodno očišćen od mina i siguran u širini od desetak metara, ali mi smo se nekako ipak rađe držali staze. Iako smo svi već bili pomalo umorni nikome nije palo na pamet da ne ode na vrh, te smo savladali i ovu stazu puni entuzijazma.

Nakon dvodnevnog „skakutanja“ po stijenama vraćamo se kući, umorni,zadovoljni i puni dojmova, a svima nam se po glavi vrti jedna misao „Ma kako je lijep ovaj naš Velebit“

tekst: Marijana Mužević

 

foto: Ferenc Halasz