Mont Blanc 4 810 m, 26.07.2016. god.
26.07.2016. godine u 10 sati na vrhu Mont Blanca, 4810 m.n.v., najvišeg vrha u zapadnoj Europi, stajalo je ponovo dvoje članova PD Strilež Crikvenica.
U jesen 2015. godine Mirta Grandić pročelnica Visokogorskog odsjeka PD Kamenjak odlučila je organizirati uspon na Mont Blanc.U početku je broj prijavljenih, bilo je petnaestak, no tijekom vremena završava sa šest. Konačna ekipa bila je u sastavu: Robert Bilandžija, Marino Sorić, Zvonimir Krmpotić, Vedran Mihajlović, Mirta Grandić, te u nedostatku zainteresiranih Kamenjakovaca i Petar Ivančić, član PD Strilež iz Crikvenice.
Same pripreme počele su u veljači, izletima po snježnim uvjetima gdje su se vježbale snježne tehnike, uporaba cepina i dereza, snalaženje u snijegu po svim vremenskim uvjetima, te sistemi spašavanja upalog u ledenjačku pukotinu. Svi su članovi uspona obavezno morali proći ledenjački tečaj koji smo napravili početkom svibnja pod Grossglocknerom u organizaciji Alpskog društva Stratus iz Slovenije. Marino Sorić popeo je Grossglockner već prije, Vedran i Zvonimir popeli su se na vrh Grossglocknera nakon tečaja pod vodstvom instruktora iz Stratusa, a ostatak ekipe, Robert, Petar i Mirta popeli su vrh Grossglocknera 4.07.2016. Uspon na Grossglockner, 3798 m, koji je zahtjevan, tehnički i zahtjevniji od uspona na Mont Blanc, svakako je bio dobro ohrabrenje za ono što nas čeka na Mont Blancu.
Cijelo to vrijeme pratilo se i stanje na web stranici za rezervaciju domova Tete Rousse i Gouter (dom najbliži vrhu Mont Blanca) gdje su po novom vrlo stroga pravila rezervacije. Rezervacije su se “otvorile” 12.04.2016. i već u roku jednog dana slobodna mjesta su počela rapidno nestajati. Tako da smo vrijeme našeg uspona morali pomaknuti za par dana unaprijed, te što brže rezervirati i platiti tri dana smještaja u domu Gouteru.
Kondicijske pripreme radili smo najčešće individualno, zbog različitih poslovnih termina a i mjesta prebivališta. Bilo je tu svakakvih akcija: trčanja, penjanja, plivanja, bicikliranja, planinarenja. Svaka aktivnost i svaki napor dobro je došao.
Kako se obično zna i desiti, jedan član predviđen za uspon, Vedran Mihajlović, doživio je nezgodu na poslu te je mjesec i pol dana prije polaska morao otkazati sudjelovanje. Odmah je krenula potraga za zamjenskim članom i tu je srećom uletila Kristina Milotić, naša dotadašnja simpatizerka na Facebooku, dugogodišnja članica PD Opatija, a koja živi u Švedskoj te u Hrvatsku dolazi ljeti. Iskustva i opreme imala je već otprije tako da nije bilo problema s prihvaćanjem Kristine u ekipu.
Vrijeme do dana odlaska prema Chamonixu brzo je prolazilo, a vikend prije otišli smo na visinsku, kondicijsku i tehničku pripremu na drugi po visini vrh u Austriji, Grossvenediger, 3666m, koji zbog lošeg vremena nismo uspjeli popeti već smo dospjeli do nekih 3300 mnv.
Par dana prije pokreta još jedan član, Marino Sorić, morao je odustati zbog obiteljskih razloga te nas ostaje petoro.
Naš put, Zvonka i mene, konačno počinje u subotu ujutro 23.07.2016. u 4:30 sati iz Crikvenice, a iz Rijeke ekipa u kombiju kreće u 6:00 sati. Uzeli smo si dosta vremena kako bi sve mogli obaviti lagano i na miru. Nakon nekih osam sati vožnje stigli smo u Chamonix u 14:30 h, gradić u Francuskoj podno Mont Blanca. Mjesto je zaista predivno. Obišli smo centar a onda se uputili u naš kamp za taj dan, u blizini mjesta Saint Gervais les Bains gdje smo se drugi dan ujutro ukrcali na popularni zupčasti tramvaj Mont Blanc iz Le Fayeta sa 583 m.n.v. Za nesreću meni fotoaparat Cannon 500D ujutro zablokira i ja krećem bez fotoaparata.
Vožnja do takozvanog Orlovog gnijezda (Nid d’Aigle) na 2362 m traje sat i 10 minuta. Odande krećemo laganom stazom do doma Tete Rousse, 3167 m.n.v., što traje svojih dva i pol sata.
Popodne provodimo u odmoru, razgledanju okolice a posebno u promatranju zlogasnog Kuloara smrti kojim ćemo sutradan ujutro proći. Vidimo da ljudi prolaze onuda i popodne te da ne pada previše kamenja, te nas to ohrabruje. Kuloar smrti je usjeklina kojom pada prlično puno kamenja a koje je do sada uzelo već dosta života. Na našu sreću nekoliko dana ranije palo je dosta snijega koji je stabilizirao Kuloar.
Drugi dan ujutro, oko 7 sati, krećemo premo domu Gouter. Kuloar prelazimo bez problema, kamenje još tada gotovo nije ni padalo. Dobio sam čast da prvi prođem Kuloarom.
Nakon Kuloara nastupa stjenoviti uspon sa dobrim osiguranjem (ferate),koji ide sve do starog doma Gouter.
Za tri sata dolazimo do Goutera na 3835 m.n.v. Nakon kraćeg odmora krećemo na još kratku visinsku pripremu zbog aklimatizacije. Mirta, Zvonimir i Kristina odradili su samo stotinjak metara uspona te se odlučili vratiti , a Robert i ja popeli smo se sve do vrha Dome du Gouter na 4304 m.n.v. što je bio moj prvi četiritisućnjak i moj novi visinski rekord, do sutra, do uspona na Mont Blanc.
Vremenska prognoza bila je solidna, ujutro sunce , a tek popodne lagana naoblaka pa smo se odlučili odmah sljedeći dan uputiti prema vrhu.
Na spavanje se ide oko 18 sati jer se za uspon diže oko 2 sata u noći , a kreće oko 3 ili ranije.
Bilo je 3 sata i 30 minuta kada smo se zaputili na uspon. Čeone lampe na glavama a mi u dva naveza, Zvone i ja u jednom a Mirta, Kristina i Robert u drugom navezu. Prekrasna je slika u noći vidjeti gotovo pun mjesec i svjetleću kolonu penjača koji se uspinju prema vrhu Mont Blanca. Kolona izgleda kao lampice na novogodišnjoj jelci.
Ide se polako jer uskoro je već preko 4000 m, gdje visina već radi svoje. Gotovo na pola puta do vrha, Zvone i ja dolazimo do bivka Vallot gdje čekamao 50 minuta drugi navez. Iako smo u zatvorenom i sjedimo , počinjemo osjećati hladnoću pa oblačimo sve na sebe da se ne podhladimo.
U skloništu je bilo dosta ljudi, dio njih je i spavalo jer tako uštede 55 eura, koliko košta spavanje u domu Gouter. Mirta je imala krizu, tresla se i cvokotala zubima i mislili smo da će odustati. Kolege Bugari kojima smo Robert i ja dan ranije dali vode kada su išli u sklonište gdje su i spavali prišli su nam i pitali savjet. Njihov kolega dobio je glavobolju i vrtoglavicu što je očito uzrokovala visina. Nama srećom nikome nije bilo loše. Nešto prije 7 sati svi smo zajedno krenuli dalje. Sad se već počelo pojavljivati sunce pa je postalo toplije.
Malo po malo, teško zbog visine, idemo dalje. Dio uspona nazvan žilet kojega smo puno puta pregledali na You Tube, prošli smo bez ikakvog problema, gotovo ga ne primijetivši. Žilet je inače uski prolaz cca 30 centimetara sa strminama sa obje strane nešto prije vrha Mont Blanc.Teoriju ako netko padne u navezu, drugi odmah skače na drugu stranu provalije, nismo isprobali a i bolje jer nije lako skočiti nekad u more a kamo li u provaliju. Očito smo imali odličan dan i odlične uvjete.
U 10 sati, 26.07.2016. naš se san konačno ostvario. Na vrhu smo. Bilo je teško ali svaki korak je vrijedio jer pogled s vrha je nešto neopisivo , a također i osjećaj da si uspio napraviti nešto što ne može baš svatko, te da si “pobijedio” sebe.
scontent-otp1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/13680643_10154388635051543_4130067535558327349_n.jpg?oh=eea382225e01f2f202aed395757902e2&oe=584BAAB3” v:shapes=”Picture_x0020_10″ height=”340″ width=”605″>
Silazak je bio kudikamo lakši uz brojne prekrasne vizure.
Još jedno noćenje u Gouteru iz razloga da Kuloar prođemo u jutarnjim satima, kada je odron kamenja manji, dok treću noć poklanjamo domu (uplatili smo tri noćenja). Ono je bila rezerva u slučaju lošeg vremena.
Od Goutera spustili smo se skroz do tramvaja te zanoćili ovaj puta u kampu u centru Chamonixa. Za kraj smo si priuštili poseban luksuz kupanje u jezeru Lac d Emossoa nedaleko od Chamonixa. Temperatura vode više nego podnošljiva a kupajući se imali smo pogled na Mont Blanc.
U Crikvenicu krećemo 28.07.2016. oko 12 sati nakon još jednog razgledavanja Chamonixa. Ovaj puta idemo preko Švicarske preko Simplon passa 2005 m.n.v. Divni vidici, ali se vozi daleko sporije i u Crikvenicu dolazimo u 1 sat 29.07.2016. god.
Tko o Mont Blancu razmišlja, svakako preporučam da ne oklijeva, kondicija se lako stekne, potrebne tehnike se nauče. Nešto novaca se mora zašparati, a nešto se dobije i od donatora. Nama su financijski pomogli matični PD Strilež
I Grad Crikvenica koja je članove društva Zvonka Krmpotića i mene donirala sa 1.000,00 kuna za nabavku opreme.
Mont Blanc je osvojen , ali se nadam da ću ga još jednom posjetiti.
Petar Ivančić
